Skladatelj i dirigent (Županja, 1869. – Zagreb, 1933.), bez sumnje najpoznatija ličnost grada na Savi, hrvatski dirigent i skladatelj zagrebačke Opere. Glazbu je studirao u Grazu i Beču gdje je i počeo dirigentsku djelatnost u gradskom kazalištu. Skladao je orkestralna djela, uvertiru Tomislav, Koračnica Hrvata, klavirske kompozicije, operu Maričen, balet Na Plitvička jezera, operete Nabob ili prerađena kao Bosonoga plesačica, Madam Toubadour, Barun Trenk, Mala baronesa, igrokaz Pepeljuga, kantata Četiri godišnja doba i dr.Operetom Barun Trenk stekao je veliku popularnost diljem Europe i Amerike gdje je izvođena u najpoznatijim opernim kućama. Ipak, kako kaže sam Albini, najmilija mu je bila ona izvedba 1908. u Zagrebu. Muzička inventivnost, lijepe i dopadljive melodije, spretna i efektna stilizacija folklornih muzičkih motiva, uvođenje naše tamburice u sklop već ustaljenog klasičnog opernog orkestra – sve su to odlike koje dolaze, u punom smislu te riječi, do izražaja u muzičkoj partituri Baruna Trenka (Boris Papandopulo). Ja sam ih, kaže Albini u svojim reminiscencijama, tonovima odveo u svoju domovinu da im kažem koliko je dobra, mila i ljupka. U zagrebačkoj Operi Albini je djelovao kao dirigent od 1895. – 1902. te kao direktor od 1909. – 1919. Njegovom zaslugom u repertoar zagrebačke Opere ulaze domaći autori B. Bersa, J. Hatze, B. Širola, F. S. Vilhar, V. Bersa, P. Konjević i F. Lhotka.

Dirigent i skladatelj (Županja, 1905. – Sarajevo, 1979.). U Županji je proveo djetinjstvo. Muzičku akademiju završio je u Zagrebu gdje je studirao kompoziciju (B. Bersa), dirigiranje (F. Lhotka) i klavir (S. Stančić). Studij kompozicije nastavio u Parizu i Beču. Značajan kao dirigent brojnih zborova. Utemeljio je 1941. Komorni zbor Radio Zagreba. Dirigirao je simfonijskim orkestrima u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Skopju, Dubrovniku i Mostaru te je gostovao u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Francuskoj i Švicarskoj. Bio je dirigent Opere u Sarajevu (1947. -1963.) i profesor Muzičke akademije (1956. – 1972.). Skladao je za orkestar, klavir i zbor. U narodu su mu popularne skladbe kao npr. Ako si pošla spat, Oj more duboko i Kad ja pođoh na Bembašu.

Novinar i skladatelj (Županja, 1909. – Florencio Varela/Argentina, 1976.). Diplomirao pravo i učio kompoziciju. Od 1932. je član uredništva Hrvatske straže pa Hrvatskog glasa. Morao otići iz Hrvatske 1945. Od 1949. živi u Buenos Airesu gdje je do kraja života vodio Pjevački zbor “Jadran”. Bio je stalni suradnik Hrvatske revije. Na romantičarskoj tradiciji skladao uzimajući motive iz hrvatske etno-baštine.

Pijanistica i sveučilišni profesor (Županja, 1907. – Zagreb, 1987.). Sestra Mladena Pozajića. Studij klavira završila u Zagrebu na Muzičkoj akademiji (1928.). Nastavila zatim studij u Parizu. Od 1929. do 1945. bila profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Morala je pred 1948. na Muzičku akademiju u Beograd gdje je predavala do 1960. i potom na konzervatoriju u Kairu do 1972. Svojim interpretacijama uvrstila se u sam vrh svjetske pijanističke elite. Na koncertima često je izvodila domaće autore.

Pedagog i književnik (Velika Kopanica, 1823. – Zagreb, 1895.). Nakon završene vinkovačke gimnazije, radio je prvo kao učiteljski pripravnik. Službovao u Vinkovcima, Novoj Gradiški, Zagrebu i Požegi. Bio je prvi školski nadzornik Zagrebačke županije. Kao pedagog promicao je suvremene europske pedagoške teorije. Inicijator je izlaženja Pedagogijske enciklopedije u 16 tomova. Njegovim nastojanjem osnovane su mnoge važne učiteljske ustanove kao što su Hrvatski pedagoško – književni zbor, Savez hrvatskih učiteljskih društava, Hrvatski učiteljski dom u Zagrebu i dr. Organizirao je tri učiteljske skupštine: Zagreb (1871.), Petrinja (1874.) i Osijek (1878.). Suradnik je brojnih časopisa i listova. Autor nekoliko knjiga za djecu za koju je prevodio pojedine njemačke autore (Hoflmanna, Schmida). Godine 1848. sudjelovao je u Jelačićevoj vojsci u borbama protiv Mađara. Zbog domoljubne pjesme Domorodna utjeha (Neven, 1852.), u vrijeme Bachovog apsolutizma, osuđen je s urednikom Nevena Mirkom Bogovićem, na dvije godine tamnice.

Nastavnik i povjesničar (Štitar, 1848. – Zagreb, 1927.). Glavnu osnovnu školu završio u Vinkovcima nakon koje se kao učitelj vježbenik zapošljava u rodnom Štitaru. Doškolovao se uz stalno službovanje u Gundincima, Posavskim Podgajcima, Županji, Novoj Gradiški, Brodu i napokon 1892. dobiva mjesto na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Bio je aktivan član Hrvatskog pedagoško – književnog zbora i njegov predsjednik od 1909. do 1912. U 1918. preuzeo je brigu o Hrvatskom školskom muzeju koji je vodio sve do svoje smrti. Surađivao je u mnogobrojnim časopisima prvenstveno se baveći poviješću školstva. Autor je knjige Povijesne crtice o školstvu Brodske pukovnije i brodskog okružja (Zagreb, 1912.).

Pedagog i književnik (Babina Greda, 1818. – Zagreb, 1881.). Završivši pučku školu bio je pisar u babogredskoj satniji, zatim je učiteljski pripravnik pa učitelj. Doškolovava se uz rad i službuje u Županji, Babinoj Gredi i cijelom nizu mjesta u Vojnoj krajini. Nakon umirovljenja preselio se u Zagreb. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskog pedagoško -književnog zbora. Značajan je njegov rad na razvoju napredne pedagoške misli. Aktivni je sudionik zbivanja 1848. i član Hrvatskog sabora. Tipični je pučki pisac s veoma velikim opusom. Skupljao je u narodu poslovice, pripovijetke i pjesme te bilježio narodne običaje. Pisao je i povijesne članke. Dio radova ostao mu je u rukopisu.

Nastavnik i povjesničar (Novi Slankamen, 1910. – Županja, 1978.). Nakon završene učiteljske škole i pedagoške akademije predavao je u raznim mjestima Srijema te u Pleternici, Babinoj Gredi i Županji. Već u mirovini preuzeo je ravnateljstvo županjskog Muzeja i bio urednik Županjskog zbornika te predsjednik Ogranka MH 1970./71. Svoj znanstveni interes u početku je usmjerio prema Klimentima u Srijemu, no dolaskom u Slavoniju (Županju), posvećuje se proučavanju njene novije povijesti. Komunistička vlast nije prihvaćala njegov rad pa je bio prinuđen u vlastitoj nakladi izdati Babogredska kompanija (1970.) i Školstvo Slavonije u 18. i 17. stoljeću – Mijat Stojanović (1973.). Objavio je 54 rada iz povijesti Slavonije 18. i 19. stoljeća.

Veterinar i etnolog (Gradište, 1900.-Vinkovci, 1990.). Poslije dovršenih studija u Zagrebu i Beču (1925.) te položenog doktorata (1938.), službuje kao kotarski veterinar u Županji, Zemunu i Karlovcu. U razdoblju od 1941. do 1945. radio u Ministarstvu narodnog gospodarstva gdje je obavljao niz funkcija. Zadnja mu je bila načelnika Veterinarskog odjela. Nakon 1945. radio je u Babinoj Gredi kao ambulantni veterinar da bi 1949. već radio u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu kao referent za poljoprivredna dobra. Godine 1950. dolazi u Vinkovce za upravitelja Veterinarskog zavoda gdje je i umirovljen. Već rano počeo je pisati stručne članke o veterinarstvu i stočarstvu a kasnije i o etnoveterini te o tradicijskoj kulturi. Objavio je oko 1200 članaka u novinama, časopisima i znanstvenim publikacijama.

Sveučilišni profesor i izumitelj (Drenovci, 1878. – Zagreb, 1940.). Maturirao je na realci u Zemunu. Diplomu inženjera kemije stekao je na Višoj tehničkoj školi u Beču, gdje je ostao kao asistent na katedri analitičke kemije. U zajednici s ing. Justom, koji je također bio asistent na toj katedri, patentirao je 1902. prve električne žarulje od metalne niti. Ovim pronalaskom započela je široka upotreba električne rasvjete. Doktor tehničkih znanosti postao je a Berlinu 1913. Godine 1919. podijeljen mu je venia docenti na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu gdje postaje njen redovni profesor na katedri za anorgansku kemiju i metalurgiju. Od godine 1924./25. vršio je dužnost rektora škole.

Trgovac i tiskar (Županja 1857. – Županja, 1925.). Potječe iz poznate županjske trgovačke obitelji. Naslijedio je u poslovima oca Matiju. Osim trgovinom bavio se i drugim poduzetničkim poslovima. Bio je suvlasnik jedne od županjskih ciglana. Vlasnik je Prve županjske tiskare (1883.). Jedan od osnivača Prve županjske štedionice (1894.) koja je imala značajnu ulogu u podupiranju obrtništva.

Klasični filolog i prevodilac (Štitar, 1856. – Zagreb, 1937.). Gimnaziju završio u Vinkovcima, klasičnu filologiju u Zagrebu. Kao srednjoškolski profesor službovao u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu. Surađivao je u časopisima i prevodio Horacija, Ovidija i Vergilija. U rukopisu je ostao prijevod na njemački Mažuranićevog epa Smrt Smail – age Čengića.

Trgovac drvom i konstruktor (Keszethely, 1852. -Beč, 1897.). U Županju je došao kao dijete i tu je proveo veći dio svog života, tu se i oženio. Preselio se u Zagreb. Baveći se problemima aeronautike, krajem 19. stoljeća izradio je prvu osnovu upravljivog zrakoplova. Potporom njemačke vlade gradi na Tempelhofu kraj Berlina veliki upravljivi zrakoplov koji se trebao podići 1897., no dva dana prije on naglo umre u Beču. Grof F. Zepelin kupivši od njegove supruge nacrte i patente, usavršio ga je pod svojim imenom te je zrakoplov iste godine i poletio.

Sveučilišni profesor (Gunja. 1881. – Zagreb. 1949.). Osnovnu i srednju školu završio je u Vinkovcima. Studij prirodnih nauka i farmaciju studirao u Zagrebu, nastavio u Grazu i Bernu (1914) Doktorirao 1910. i postaje asistent Fermakološkog zavoda u Zagrebu. U Prvom svjetskom ratu u ruskom zarobljeništvu bio je sedam godina o čemu je napisao svoja sjećanja. Iza rata je redovni profesor farmakologije na Sveučilištu u Zagrebu. Svoje radove iz oblasti anatomske botanike, organske kemije, povijesti hrvatske farmacije objavljivao u stručnim časopisima, domaćim i stranim.

Književnik (Županja, 1913.)- Javlja se veoma rano, još kao srednjoškolac, no prvu knjigu objavio je 1936. Život za opanke i tako najavio rađanje novog slavonskog pripovjedača. Druga knjiga pripovjedaka Polomljene grane (1942.) “opisuje male ljude, siromahe, skitnice i prosjake, kao svoj svijet, koji on izvrsno poznaje i voli” (Alfirević). Njegov društveni angažman 1941. -1945. stvorit će mu niz nevolja tako da će u rodnoj Županji biti persona nom grata i morat će se preseliti u Umag. Uz napore, za koje on samo zna, objavio je Balkanske priče (1956.), Ljubav i smijeh i suze (1959), Među šumama i vodama (1962.), Dječak i limena truba (1969.), Gole priče (1973.) te roman Osmijeh zlatne doline (1996.). Njegov nepriznati društveni status nije ga obeshrabrio nego mu je štoviše dao snagu da izdaje časopis Susreti. ukupno 30 brojeva.

Kulturni radnik (Zagreb, 1899. – Županja, 1970.). Profesor zemljopisa, službovao u raznim mjestima u Hrvatskoj. Od 1946. radi u Nižoj gimnaziji u Županji. Pokretač je mnogih akcija na području kulturne djelatnosti. Godine 1957. osnovao je Zavičajni muzej u Županji. Bio je prvi predsjednik Ogranka Matice hrvatske.